Microessay o paranoji

Takođe je kraj pozitivnom utemeljenju. Sve ideje su iscrpene, tako da jedino preostaje variranje ustanovljenih obrazaca. U tome je posljednja mogućnost za neku vrstu autentičnosti - njihovo drugačije simbiotizovanje. Kao nerazlučivost sinteze i antiteze, konstrukcije i dekonstrukcije, paranoja je usklađena sa takvim okolnostima. Što je veća paranoičnost, to su po srijedi izraženija lucidnost i sistematičnost -- sklonost ka zaokrugljenom kombinovanju i zaranjanju u moguća ishodišta. Tako da je dobar paranoik, po sebi, suprotnost običnom umu, koji u sagledavanju ostaje na fenomenološkoj ravni, ne vodeći računa da se uzrok uvijek nalazi izvan pozornice. Svi vrijedni poslenici zamršene kombinatorike, kao što su vojni stratezi i šahisti, te dubokoumnici poput dobrih pisaca i filosofa, moraju u znatnoj mjeri da budu paranoični. I, po prirodi stvari, gotovo svako ko se odlikuje bolje sistematizovanom zalihom informacija i suptilnijim zapažanjima; svako ko je u stanju da riješi složenije zagonetke, pitalice i hijeroglife, te ko je sklon logičkoj dedukciji -- mora biti paranoidan, makar iz potrebe da do krajnjih konsekvenci, i sa "druge strane", sagleda svaku moguću varijantu nekog procesa. Ergo, paranoici su intelektualci. Kojim dvjema oblastima su, inače, zajedno prirođeni međusobno sistemsko povezivanje naizgled nelogičnih/sumanutih pretpostavki, uključujući i sitnice?

Osim ako se ne obistine predviđanja najmračnijih negromanata, XXI vijek će sa sobom iz XX preuzeti i eksperimentalni metod kojeg je Salvador Dali još 1929. godine nazvao kritičko-paranoičkom aktivnošću. "Paranoičko-kritička aktivnost otkriva pomoću ove metode nova, objektivna 'značenja' iracionalnog, ona na opipljiv način pomjera svijet sumanutosti na nivo stvarnosti" - pisao je Dali. Ako se ovaj iskaz pojmi kao definitivan, ustanovićemo da je dobar dio umjetnosti ovog vijeka utemeljen na paranoičko-kritičkoj aktivnosti.

To je logičan slijed iz prethodnog stoljeća, u kojem je tvorac kratke priče Edgar Alan Po uzburkao duhove, između ostalog, diskursom cerebralne proračunatosti, naročito njegovim razvijenim inkorporiranjem u tales of racionation, kakve su, na primjer, Strava u ulici Morg i Ukradeno pismo. Osim toga, ostranjenje, odnosno, oneobičenje od ruskih formalista do danas jeste ključna riječ u mjerenju književnog djela, a sam postupak baziran je na iskrivljenju stvarnosti. Jedna od tipskih crta paranoje jeste deformisanje stvarnosti. Ukazujući na eksperimentalnost kritičko-paranoičke aktivnosti, podsjetiću još da književnost na kraju XX, a samim tim i XXI vijeka -- jer je postmoderna konzerviranje moderne, nakon čega više nema ničega -- poseže za patchworkom, fragmentarnošću, a paranoja i jeste slika prepuna oneobičenih detalja. Pošto će u narednom stoljeću da uslijedi usavršavanje tržišnog poslovanja umjetnosti, kulture, porodice i ekonomije, pri čemu će za svaki činilac ovih i inih oblasti postojati mjera i modus računanja, paranoja će predstavljati jedini prirodan segment, jedini ostatak intime -- posljednju zamjenu za sve vrste bezinteresnog sviđanja, kojih više neće biti, kao ni filosofije, istorije, psihologije, patologije, psihopatologije, psihoanalize, pisaćih mašina, mehaničkih aparata, kompjutera 286, 386, 486...

Odlomak iz romana:
"Obmana Boga"
Stubovi kulture,
Beograd, 1997